Hrvatsko mikološko društvo

Croatian Mycological Society

Kako se uključiti u projekt Bioraznolikost gljiva Hrvatske?

Bioraznolikost gljiva Hrvatske temeljni je projekt HMD-a. Ustanoviti koje vrste gljiva žive na području Republike Hrvatske, u kakvoj su vezi sa svojim okolišem, te kako su rasprostranjene, njegovi su glavni ciljevi. Međutim, mnoge poteškoće otežavaju provođenje projekta: vrlo velik broj gljivljih vrsta u Hrvatskoj (oko 20.000), vrlo mali broj istraživača (mikologa) koji ih istražuju, veliko područje koje treba istražiti, ovisnost istraživanja o pronalasku plodišta koja se razvijaju samo u određeno doba godine i brzo propadaju, nemogućnost identifikacije nalaza na terenu za većinu vrsta (nužno uzorkovanje i upotreba mikroskopa u laboratoriju). Zbog toga značajan doprinos ovom istraživanju mogu dati i suradnici amateri. Tko pronađe gljive koje mu se čine rijetke ili interesantne, a želi svojim nalazima doprinijeti projektu Bioraznolikost gljiva Hrvatske, može to učiniti na tri načina.

1. Ako suradnik može svježe uzorke dostaviti mikolozima HMD-a, trebao bi:
a) sakupiti pronađena plodišta;
b) zabilježiti osnovne podatke o nalazima;
c) svježe uzorke dostaviti mikolozima osobno ili poslati poštom najkasnije dan nakon sakupljanja.

2. Ako suradnik nije u mogućnosti dostaviti svježe uzorke, trebao bi:
a) pronađena plodišta fotografirati;
b) sakupiti ih;
c) zabilježiti osnovne podatke o nalazima;
d) ukratko opisati plodišta;
e) posušiti uzorak;
f) dostaviti suhe uzorke zajedno s fotografijama i podacima osobno ili poštom.

3. Ako suradnik nije u mogućnosti uzorkovati plodišta, može ih fotografirati te fotografije poslati e-mailom ili poštom zajedno s osnovnim podacima o nalazima. Iako većinu vrsta nije moguće sa sigurnošću identificirati samo na temelju fotografije plodišta (bez uvida u mikroskopska svojstva), dio vrsta će moći biti određen.

Ukratko ćemo opisati gore navedene postupke.

● Sakupljanje (uzorkovanje) plodišta

Jedan nalaz čini usamljeno plodište ili skupina plodišta iste vrste. Plodišta treba sakupiti uz pomoć noža, pazeći da se sačuvaju svi dijelovi, uključujući bazu koja zna biti ukopana u tlo. Dobro je u bazi plodišta ostaviti malo supstrata iz kojeg je plodište izrastalo. Ako nalaz čini više plodišta, dovoljno je sakupiti 3-6 plodišta, uključujući i ona mlada i ona zrela. Svaki nalaz treba pohraniti zasebno, u plastičnu posudu, aluminijsku foliju ili papirnatu vrećicu. Plodišta mnogih vrsta brzo propadaju nakon sakupljanja, što ćemo usporiti ako ih držimo na hladnom (npr. u hladnjaku) dok ne budu posušena ili dostavljena mikolozima. Radi održavanja vlage, dobro je na terenu uz uzorak sa sitnim plodištima staviti i nešto mahovine ili svježih listova biljaka. Plodišta (naročito ona krupnija) nije dobro hermetički zatvoriti jer često dođe do ubrzanog truljenja, no ako su potpuno otvorena vrlo brzo dehidriraju i gube svoja obilježja. Na poklopcu plastične posude može se izrezati nekoliko manjih otvora, a plodišta umotana u aluminijsku foliju ne bi trebala biti zatvorena do kraja nego bi trebalo ostaviti malo prostora za zrak. Nakon povratka s terena, dobro je uzorak unutar posude ili aluminijske folije umotati u papirnati ručnik (upiti će kondenziranu vlagu).

● Bilježenje osnovnih podataka o nalazu

Uz nalaz je potrebno zabilježiti sljedeće podatke:

a) datum;
b) što precizniji lokalitet, tj. mjesto nalaza (npr. “2 km sjeveroistočno od centra Jastrebarskog” i/ili bilježenjem geografskih koordinata pomoću GPS uređaja ili inter-netskih geografskih portala kakvi su Google Earth i Arkod);
c) stanište u kojem je gljiva nađena (npr. bjelogorična šuma; šuma hrasta kitnjaka, običnog graba i bukve; travnjak i sl.);
d) supstrat iz kojeg su plodišta izrastala (npr. tlo, kora živog stabla, truli panj, češer i sl.);
e) ime i prezime nalaznika.

● Fotografiranje plodišta

Plodišta je najbolje fotografirati na staništu, no ako to nije moguće, treba ih fotografirati naknadno (što prije nakon sakupljanja) na mat podlozi sive ili smeđe boje (svjetlije do srednje tamnoće). Nužno je da se na fotografiji (ili fotografijama) vide svi dijelovi plodišta. Kod gljiva s kišobranastim plodištima trebaju se vidjeti površina klobuka, himenofor (listići, cjevčice ili iglice), površina stručka, a kod mesnatijih plodišta i meso na prerezu. Kada nalaz čini jedno plodište, najčešće je potrebno napraviti dvije (katkada i tri) različite fotografije da bi se prikazali svi glavni dijelovi plodišta. Kod nalaza s više plodišta dobro je postaviti 2-6 plodišta (i mlada i zrela) tako da se na jednoj fotografiji vide svi njihovi dijelovi. Idealno je jedno ili dva plodišta ostaviti da prirodno rastu na staništu, a do njih položiti jedno do nekoliko plodišta koja će biti prikazana iz drugog kuta (npr. da se vide listići, stručak i presjek). Najlakše je koristiti fleš na fotoaparatu, a ako se fotografira na prirodnom svjetlu, treba paziti da ruke budu vrlo mirne ili treba koristiti stativ.

● Opisivanje plodišta

Plodišta se konzerviraju za trajno čuvanje sušenjem. Prilikom sušenja mijenjaju većinu svojih makroskopskih obilježja (dimenzije, oblik, boje, miris, okus). Zato je prije sušenja potrebno opisati svojstva koja će se izgubiti ili promijeniti. Ako načinimo kvalitetne fotografije svježih plodišta, na njima će se dobro vidjeti njihov oblik i boje. Međutim, dimenzije i miris (po mogućnosti i okus) treba dodatno zabilježiti. Kod kišobranastih plodišta treba zabilježiti maksimalan promjer klobuka te maksimalnu duljinu i širinu (u srednjem dijelu) stručka, najbolje u milimetrima. Kod većine drugih tipova plodišta treba zabilježiti maksimalan promjer i visinu plodišta. Miris može biti važan karakter za određivanje uzorka, te bi ga bilo dobro zabilježiti. Plodište treba presjeći na pola te pomirisati presjek. Miris može biti običan gljivlji, na brašno, rotkvu, trulu repu, češnjak, zemlju, kiselkast, parfemski, voćni, slatkast i dr. Okus također može biti jako važan za određivanje uzorka, posebno kod nekih skupina gljiva. Ne treba se bojati staviti u usta komadić plodišta (npr. rub klobuka s listićima) i grickati ga 30-ak sekundi, bez gutanja. Nakon toga treba ostatke gljive ispljunuti i lagano isprati usta vodom. Na taj način ni najotrovnije gljive ne izazivaju nikakve negativne posljedice. Okus može biti blag (bljutav, gljivlji, na brašno, slatkast) ili oštar: ljut ili gorak (može se pojaviti tek nakon nekoliko minuta, nakon što smo ispljunuli komadiće gljive).

● Sušenje plodišta

Da bi uzorak (sakupljena plodišta) trajno sačuvali u mikološkoj zbirci (fungariju), moramo ga posušiti. Posušeni uzorak zovemo eksikat. Plodišta je najjednostavnije posušiti na uzlaznoj struji toplog zraka, tj. iznad izvora topline. Temperatura na kojoj se plodišta suše treba biti između 40 i 50 °C, a sušenje treba trajati 24 sata. U hladnijem dijelu godine možemo plodišta sušiti na radijatoru, a kada to nije moguće, možemo napraviti priručni eksikator. Najlakše je uzeti žarulju sa žarnom niti (volframovu žarulju) koja oslobađa dosta topline, i iznad nje postaviti neku mrežicu na okviru na koju poslažemo plodišta (može poslužiti cjedilo ili sito). Jačinom žarulje (obično 40-75 W) i udaljenošću mrežice od izvora topline kontroliramo temperaturu da bude unutar gore navedenog raspona (zrak oko plodišta mora biti topao, ali ne pekuće vruć). Da se ne bi toplina nepotrebno gubila, dobro je žarulju ograditi sa strane, tj. postaviti je u neku prikladnu kutiju. Vrlo sitna plodišta suše se cijela, ona malo veća je dobro uzdužno prepoloviti oštrim nožem ili žiletom, a ona krupna treba uzdužno izrezati na šnite koje ne prelaze 10 mm širine. Vrlo krupna plodišta ne treba posušiti u cijelosti, dovoljna je jedna ili dvije centralne šnite. Potpuno suha plodišta moraju biti “krckava”, tj. ne savijaju se nego se lome pod opterećenjem. Suhi eksikat treba odmah nakon prestanka sušenja staviti u novu plastičnu vrećicu za zamrzavanje, u nju ubaciti papirić s osnovnim podacima o nalazu (ili s brojem koji će eksikat povezati s drugdje napisanim podacima), te zatvoriti vrećicu varenjem ili uz pomoć gumice. Vrećicu s eksikatom (ili više njih) treba potom staviti u čistu i suhu plastičnu kutiju s poklopcem (npr. od sladoleda) kako suha plodišta ne bi navukla vlagu.

● Dostavljanje uzoraka mikolozima

Budući da plodišta mnogih gljiva propadaju vrlo brzo nakon sakupljanja, potrebno je čim prije svježi uzorak dostaviti mikolozima HMD-a ili ga obraditi i posušiti. Svježa plodišta, kako smo ranije naveli, mogu se očuvati nekoliko dana dulje ako stoje u hladnjaku pravilno pohranjena (vidi gore: “Sakupljanje (uzorkovanje) plodišta”). Ako se uzorci šalju poštom (svježi ili posušeni), trebaju biti stavljeni u nešto čvršće plastične kutije kako se ne bi oštetili u transportu. Svježe uzorke treba poslati poštom najkasnije jedan dan nakon sakupljanja. Uz uzorke treba priložiti sve pripadajuće podatke i fotografije.